Tog sam dana, sjećam se kao da je bilo jučer, a prošao je već priličan vremenski vlak s velikim brojem vagona-godina, sjedila iznad praznog papira i razmišljala nekoliko sati kako naslikati medvjeda koji nije medvijed, a nije niti čovjek, koji ima smisla za humor, ali ne trpi šalu na svoj račun, koji voli jesti, ali u gostima se libi uzeti drugi komad kolača pa ostane gladan.
Uh, eto, od previše razmišljanja nesretni je medo ostao nenaslikan, a meni je centar za inspiraciju bio suh kao barut u podne za vrućeg, ljetnog dana.
Tako je to bilo statično i sumorno dok mala buhtlica od moje kćerke nije doklipsala do mene i poput vihora koji je odnio Dorothy, njenu kuću i psa Tota u zemlju Oz, srušila teglicu s kistovima i kutiju s bojama. Kao šlag na torti, pregazila je nekoliko tuba boja koje su s ostalim kaosom stvari ležale na podu.
Boje su štrcale na sve strane i nastala je kakofonija rozih, sivih, ljubičastih i plavih lokvica. Ona je bila oduševljena, a ja užasnuta.
No tada, kao pljusak usred ljetnog vedrog dana, ošinula me inspiracija. Ne, nisam naslikala neodlučnog medu koji je ostao gladan, već je toga dana nastao miš Sivko.
Miš Sivko je slikar, bojoljubac, umjetnik, pitur. Sve to i mnogo više. On zna koje su boje tople, a koje hladne. Uz sve to, pomalo je i čarobnjak koji miješanjem dviju boja dobiva treću. Za to ima stručne i znanstveno dokazane recepte.
Kad se miš Sivko stvorio na bijelom papiru s bojama koje toliko voli, dobila sam krikove ovacija oduševljenog djeteta. Neodlučni Medo je morao pričekati neki drugi dan i neku drugu inspiraciju.
Youtube video: Kako je nastao Mišić Sivko
